U nedelju 24. maja, beogradska publika će imati prilike da uživa u koncertu bosanske grupe Halka u Velikoj dvorani Kolarčeve zadužbine i božanstvenom glasu Bože Vreće. Sarajevska muzička atrakcija Halka spaja sevdah i moderni džez i osnovana je u aprilu 2013. godine. Prvi album izdali su za izdavačku kuću Gramofon i čina ga 14 pesama koje su producirane s idejom da budu verne onome što je najbolje u istoriji sevdaha. Drugi album “O ljubavi” objavljen je u januaru 2015. godine. Božo Vrećo privukao je pažnju domaćih medija izjavom da ne želi da bude muškarac dok peva ženske pesme, da hoće da svaka žena oseti ženu u njemu i da veruje da smo svi i jedno i drugo, te da mu sevdah daje slobodu da bude žena i nosi bajkovite haljine u kojima može da se vrti. Mi smo imali čast da porazgovaramo s njim i najavimo koncert u Beogradu.
Šta očekujete od nastupa u Beogradu u maju, a šta beogradska publika može očekivati od vas?
Božo Vrećo: Očekujem najprije jednu divnu noć ispunjenu sevdahom, onako kako je ja i dečki vidimo, kroz naš zajednički projekt zvani Halka. Posve je to druga sfera izražaja i znatno se razlikuje od mojih solo, a capella nastupa, što repertoarski, što tematikom. No, sigurno je da i jedno i drugo ne ostavlja ravnodušnim, dapače, broj ljudi koji podržavaju moj rad sa bendom i van njega svakim danom sve više raste i to me najviše raduje. Ja nisam samo puki interpretator sevdalinki, ja stvaram nove tekstove i muziku i time dajem do znanja da je ona neodvojiv dio mene, saživjeli smo se i zato to i ima toliku emotivnost, ljepotu i vrijednost na koncu svega. Ovo je prvi put u Beogradu i ovim koncertom, siguran sam da se otvaraju mnoga vrata ovog divnog grada za mene i dečke.
Kako vidite odnos BIH i Srbije?
Božo Vrećo: Posmatrano kroz sferu muzike, jer je to ono što me interesuje, mislim da ne postoje granice i barijere, samo dobra volja, malo sreće i predanost tome što želite reći. Kulturna i umjetnička razmjena i te kako pospješuje i pomaže u odnosima naših zemalja.
A ako se dotičemo sevdaha, u obje zemlje on je toliko korijenit i prisutan vjekovima, muzički žanr koji se slušao, sluša se i slušaće se još dugo. Mi imamo tradiciju slušanja i voljenja svega onog što sadrži sevdah u sebi. To nas povezuje, inspiriše, nadahnjuje…
Muzičari tvojih godina okretali su se pop muzici, roku, narodnoj, a ti sevdahu. Zašto?
Božo Vrećo: Zato što sam se zaljubio u sevdah, preživio ljubavne patnje, odbolovao boli, isplakao pogrešne osobe u mom životu, preživio razne životne patnje i u sevdahu pronašao spas. Da, to je moja misija, ta pjesma me spasila.
Sevdah se bavi emocijom tuge i melanholije. Da li je i koliko je emotivno iscrpljujuće pevati sevdah?
Božo Vrećo: Znate kako, ja sam uvijek akter u toj pjesmi koju ispjevavam, nekad žena, nekad muškarac i ako ne osjetim tu patnju njihove razdvojenosti, tu bol i nostalgiju kao svoju, onda je to nepotpuno i nije sevdah, zato ja svaki put ponirem unutra i prepuštam se emociji da me nosi. Zato se uzdahne, zaplače na sceni i bude lakše, teško je to breme, ali za mene ne postoji ništa posebnije od toga i zato i jesam tu gdje jesam. U pjesmama.
Originalnost vašeg nastupa ogleda se i u igranju sa rodnim ulogama. Kako to objašnjavate?
Božo Vrećo: Nema objašnjenja tome. To je samo sloboda i hrabrost biti to što jeste, i muškarac i žena.
Ne mogu lagati ni sebe ni druge i ne da mi se lažno interpretirati sevdah. Zato onog trena kad pjevam žensku sevdalinku hoću da budem upravo ta žena koja čeka svog muškarca, sanja ga i vene za njim, ali sve tu, na sceni, na korak od vas. Tek tada je to sevdah i iskreno. Naravno i da je jako bitno što s mojim interpretacijama, dolazi i do oslobođenja žene kroz, ne samo vokalnu, već i plesnu formu, što je uvijek na oduševljenje svih koji dođu na naše koncerte.
Iako kao muškarac pevate sevdalinku koja je pre svega ženska interpretacija, nema negativnih komentara javnosti. Da li te to iznenađuje?
Božo Vrećo: Ne, jer ljudi osjete moju emociju i iskrenost, uživaju u mom glasu i sve drugo je nebitno u odnosu na to.
Umetnici često koriste svoju umetnosti ili poznatost da menjaju društvo ili da doprinose menjanju društva. Da li vidite sebe u toj ulozi i kakvoj?
Božo Vrećo: Ja indirektno mjenjam svakim svojim gestom, koga nekad nisam niti svjestan. Moje djelovanje, izražaj i stvaranje na sceni i van nje, je nekome prevažna poruka i sredstvo kako promjeniti mnoge stvari, i to me raduje. Ja sam itekako primjer da biti drugačiji, ako posjedujete istrajnost, hrabrost da izdržite pritiske, volju da uspijete i talent, uz mrvičak sreće, san se ostvari “i vi ste na konju”. Što bi rekao naš zlatni narod. Ista je uzrečica i lijevo i desno od Drine, zar ne?
Koji su vam dalji planovi kada je muzika u pitanju?
Božo Vrećo: Puno koncerata vani, puno suradnji sa drugim muzičarima koji su mi bliski svojim radom i energijom, stvaranje mojih novih sevdah tekstova i muzike, maštanje i sanjanje, jer bez toga, ne bih ništa mogao stvoriti, to me čeliči, ispunjava i čini sretnim.
Razgovarao: Predrag Azdejković