Pesnikinja Mihaela Šumić se, između ostalih, bavi i queer temama i motivima. Objavila je dve zbirke poezije ,,Nekoliko sitnih uboda” i „Imenik Laure Carvalhoˮ, kao i zbirku proznih priča „Herbarij svete smrti”, te osvojila dve književne nagrade.
Dobitnica si nagrade „Štefica Cvek“, odnosno prve nagrade na našim prostorima kojoj je u cilju promocija „marginalizovanih“ tema u domaćoj književnosti. Šta su po tebi marginalizovane teme?
Marginalizovane teme su one koje se bave iskustvima ljudi u našem društvu koji često proživljavaju dvostruku vrstu diskriminacije, onu pojedinačnu i onu univerzalnu, koji kao i svi drugi građani žive ovdje i proživljavaju iste nepravde, a s druge strane proživljavaju i druge vrste nepravde pokrenute od strane svojih sugrađana, teme koje se ne uklapaju u većinsku tematiku u suvremenoj domaćoj književnosti, koketiraju sa tabuom ili to naprosto jesu. Zahvaljujući Pobunjenim čitateljkama i ovoj nagradi književnost koja se bavi ženskim iskustvom u ovom društvu, životima LGBT osoba i svih onih čiji se glasovi rijetko čuju ili se uopće ne čuju dobila je vidljivost kakvu zaslužuje i izašla iz dosadašnje egzistencije u okvirima undergrounda.
Veruješ li u aktivizam kroz umetnost, da pesme mogu ukazujući na probleme i da menjaju stvarnost?
Kada govorimo o aktivizmu u umjetnosti često upadnemo u zamku doslovnih tumačenja i ponavljanja jednih te istih zaključaka i očekivanja, te često samo onu umjetnost koja se izričito i na taj doslovan način bavi određenim društvenim problemom smatramo aktivističkom ili angažovanom umjetnošću, no ako promatramo umjetnost iz nekog drugog ugla, teško je pronaći onu koja nije aktivistička, to jest, koja ne ukazuje na društveno-političke manjkavosti jednog sustava. U slučaju književnosti, da bismo nešto mogli smatrati dobrom književnošću, djelo mora komunicirati s nama na nekoliko različitih nivoa, mora biti uvjerljivo, likovi i događaji moraju izbjeći crno-bijelu polarizaciju na psihološkom i emotivnom nivou jer samo tako postaju dovoljno stvarni da im se može vjerovati, a to je nemoguće postići izvan društvenog konteksta. Književnost, kao i sva druga umjetnost dužne su biti uronjene u društvo, u njegovo neprestano preispitivanje, jer upravo je to ono što oblikuje naša uvjerenja, strahove i ponašanja. Sumnjam da umjetnost može promijeniti svijet, jer svijet funkcionira na različitim i površnim principima, posao umjetnosti je da zaroni ispod te površine, da ukaže na probleme koji se kriju ispod – kroz primjere i spremnost autora da tijekom rada svoja osobna uvjerenja i ograničenja ostavi s druge strane zatvorenih vrata.
Tvoji stihovi kažu: “Nemoj da roviš po mom podrijetlu, Rekli su da imam previše miješane krvi. U mesu krijem narode koji se međusobno mrze, sva sam genocidna, homicidna, suicidna.” Da li je to aluzija na Balkan? Ti si rođena u Bosni, posle rata…
Da, rođena sam u Bosni dvije i pol godine nakon završetka rata, u obitelji koja tijekom mog odrastanja nije nametala priču o nacionalnosti ili religiji. Tek u osnovnoj školi kad su obične dječje igre počele poprimati nacionalne odlike i kad smo se nesvjesni ozbiljnosti svega što se dogodilo u Bosni prije našeg rođenja počeli „igrati rata“ dijeleći se po nacionalnosti shvatila sam da ne znam kojem narodu pripadam, nije mi to bilo važno, nikada do tada se nije nametnulo kao nešto što je determinišući faktor bilo čega u mom životu, ali tad je prvi put postalo i tad sam saznala da je moja obitelj multinacionalna i da se ne uklapamo u ograničeni društveno-politički šablon bosanskohercegovačkog stanovništva. Dugo sam pokušavala pronaći adekvatnu etiketu za vlastiti nacionalni identitet, posebice u osnovnoj školi gdje nam se to kao djeci činilo kao velika tema, sam pojam identiteta nam je bio nedokučiv jer smo bili djeca koja još nisu mogla biti svjesna toga što nas istinski razlikuje jedne od drugih i tko smo mi uopće. I koliko god sam pokušavala, nisam se uspjela pronaći u tome pa sam za sebe dugo govorila da sam ništa, a kasnije i da sam sve, no sada je to malo drukčije. Voljela bih da svi mi koji živimo na prostoru bivše Jugoslavije shvatimo da su devedesete iza nas, da se podjednako odnosimo prema svim žrtvama, da nacionalni predznak ne smije uvjetovati našu empatiju i da u konačnici prihvatimo da smo svi mi podjednako ljudi i da se zajedno borimo za poštovanje i slobodu koju ta ljudskost zahtijeva.
U tvom pisanju se javljaju i homoerotski elementi, te imamo stihove poput ,,njena stražnjica je posljednje utočište slobode u mom krilu”. Da li su te brinuli homofobni komentari, i da li ih je bilo?
Kad sam pisala nisam razmišljala o tome što će netko misliti i kako će netko doživjeti ono napisano, tako pristupam pisanju o bilo kojoj temi i smatram da čitatelji imaju pravo na vlastito tumačenje i mišljenje. Nije bilo homofobnih komentara, ali i da ih je bilo, to ne bih smatrala „svojim“ problemom ili problemom same knjige. Homofobija će na žalost uvijek postojati i uvijek će biti onih koji će ne samo umjetnost, nego i sve oko sebe tumačiti kroz vlastite mrzilačke porive i strahove, tako da sam to prihvatila kao neizbježan dio svog rada, bilo to u sadašnjosti ili budućnosti. Kad je riječ o homoerotskim motivima u književnosti, mislim da je to više stvar osobne slobode, prije svega važno je odvojiti se od djela na tom osobnom nivou, to je samo knjiga, proizvod našeg rada, to nismo „mi“ u doslovnom smislu, kako ćemo doživjeti loše komentare počinje baš od te točke, ako smo dovoljno samosvjesni i prihvaćamo sebe nećemo biti zarobljeni okovima tuđih mišljenja, a kritiku knjige doživjet ćemo upravo tako, kao kritiku knjige, a što netko tko nas ne poznaje misli o nama je, kao i oni strahovi, neutemeljeno u stvarnosti i nepotkovano argumentima.
Jesi li i sama queer osoba ili si jednostavno dala svoj glas i toj marginalizovanoj grupi?
U pisanju se trudim dotaći se svih tema koje okupiraju moju svakodnevicu, bilo to u doslovnom smislu neiscrpne monotonije svakodnevnog života ili u opsesivnom istraživanju određene teme na internetu, u knjigama, filmovima i tako dalje. S tim rečeno, jesam LGBT osoba, ali trudim se izbjeći doslovno pisanje o vlastitim iskustvima, smatram da ima mnogo važnijih i prečih tema od toga.
Koje stihove smatraš najqueer stihovima koje si napisala?
Nisam sigurna da li bih se mogla opredijeliti za samo jedan stih ili strofu, „Imenik Laure Carvalho“ kroz više pjesama opisuje lezbejske odnose i seksualnost, u zbirci „Nekoliko sitnih uboda“ ima pjesma o Gildi iz istoimenog filma, ovaj put interpretirana kroz žudnju žene za drugom ženom, kao i pjesma o Fridi Kahlo i njenoj ljubavnici Chaveli Vargas, u zbirci priča „Herbarij svete smrti“ nekoliko priča koncipirano je također oko lezbejskih odnosa i seksualnosti, mada mislim da je možda najbolji primjer iz te zbirke priča „Dragi gospodine Freud“ o ženi koja piše pismo Freudu jer je „u njoj nešto pogrešno“, a zatim kroz pismo otkriva da je zaljubljena u svoju najbolju prijateljicu. Ova priča inspirirana je posljednjim snimkom koji je Marylin Monroe poslala svom psihoterapeutu.
Pročitala sam da voliš da pišeš i o temama koje te plaše?
Nisam sigurna da li je ta potreba za sučeljavanjem sa vlastitim strahom neki univerzalni poriv svih književnika ili je to ipak stvar naravi, horoskopa ili nečeg drugog. U svakom slučaju, nametnuti strahovi su me, primjerice, oduvijek intrigirali, još kao dijete shvatila sam da je dobar dio našeg odgoja utemeljen u usvajanju strahova roditelja, drugih članova obitelji, nastavnika, ali i samog društva kao cjeline i meni je to bilo neprihvatljivo. Za svako pravilo i svako upozorenje morala sam imati odgovor na pitanje „zašto“ i nisam prihvaćala pojednostavljene odgovore. I nekako s vremenom sam upravo pronalazeći odgovore na to „zašto“ otkrila mnoge stvari, razloge zbog kojih je nešto dozvoljeno, a nešto nije, ali i činjenicu da veliki broj naših strahova uopće nije utemeljen u stvarnosti. No odrastanjem i sučeljavanjem sa stvarnim svijetom nastali su drugi strahovi, ovaj put osobni, a ne nametnuti od strane drugih, moja potreba za odgovorima na pitanje „zašto“ ostala je ista, a književnost mi je pomogla da ih neometano tražim.
Razgovarala: Jovana Ivetić
Više tekstova iz broja 79 – avgust 2024. možete pročitati na (Klik na sliku):
