U okviru osmog festivala Slobodna zona biće prikazan hrvatski dokumentarac „Nije ti život pesma Havaja“ rediteljke Dane Budisavljević. Članovi njene porodice pred kamerama otvoreno govore o vlastitim problemima i suočavaju se sa homoseksualnošću jednog člana porodice. Film je premijerno prikazan na festivalu Zagreb Dox i naišap je na odlične reakcije publike. To je bio povod da porazgovaramo sa autorkom.
U Srbiji se ljudi često potuku na slavama, rođendanima i drugim porodičnim okupljanjima. Koliko je pametno pričati o škaljivim temama dok smo okruženi noževima, viljuškama i vrelom supom?
Nemamo izbora. Moramo se boriti, ali pri tom pokušati biti oprezni i razumni. Prije 10 godina kad sam se priključila aktivizmu, nisam mogla snimiti ovakakv film, tad sam pomagala što sam znala, ali se nisam javno otkrivala. Bilo me previše strah.
Koliko je dug proces da roditelji budu zaista srećni što im je dete gej? Da li je to uopšte moguće?
Mislim da je to na našim prostorima gotovo nemoguće ako govorimo o generaciji roditelja koji sad imaju između 50 i 70. O tome i govori moj film, o obrazovanoj i liberalnoj obitelji, kojoj je to svejedno problem. Oni su drukčije odgajani i njima je to vrlo nepoznato, moraju uložiti ogroman napor da bi to prihvatili. Za današnje generacije kad postanu roditelji, to će možda ostati neki osobni problem, ali na društvenoj razini će biti toliko normalno da se roditelji više neće osjećati krivima što im je dijete gej.
Srpska spisateljica Anabela Basalo je u svojoj knjizi savetovala gejeve da za svoje autovanje izaberu neki porodični skup, ustanu i pred svima kažu: „da, ja sam peder“. Šta bi savetovala?
Pa to je odličan savjet. Koliko god bježali od toga, zapravo nam je ipak najbitnije da nas prihvate roditelji i obitelj. Samo, to je lako reći, a nije baš lako izvesti…
Da li život LGBT osoba na Balkanu može biti pjesma Havaja?
Život LGBT osoba u Hrvatskoj danas je pjesma Havaja u odnosu na Srbiju i Bosnu i Hercegovinu. A sve zajedno tužaljka u odnosu na skandinavske zemlje. Nedavno sam na festivalu u Bitoli nakon projekcije filma razgovarala s jednom švedskom snimateljicom kojoj se film jako svidio kao intimna ispovijest. Ali uopće nije mogla pohvatati kontekst, koliko je to za nas tabu i da je to prvi takav film na Balkanu. Ona se čudila da gejevi kod nas ne mogu usvajati djecu.
Koliko je bilo teško snimiti film o LGBT temi u Hrvatskoj?
Naravno da je. Želju da snimim film o svom coming outu sam nosila u sebi godinama. Kameru sam sramežljivo počela paliti početkom 2007.godine, odluka da moram ipak snimiti ozbiljan film je pala 2009. kad sam i snimila većinu materijala za Havaje, a evo film je ugledao svjetlo dana tek 2012. Oslobađanje od strahova je jako spor proces, na žalost. Za mene je ovaj film osobna borba da se prestanem bojati da će se svijet srušiti kad se sazna da sam lezbijka.
Kakve su reakcije na tvoj film u Hrvatskoj i u inostranstvu?
Reakcije su daleko nadmašile moja očekivanja. Pogotovo u Hrvatskoj jer je film postao najgledaniji dokumenatrni film ove godine, imao je 6 rasprodanih projekcija na ZagrebDoxu, poslije je igrao u kinu i nema lokalnog festivala na kojem nije bio. I nema novina koje o njemu nisu pisale.
Da li je film izašao iz okvira LGBT zajednice?
„Nije ti život pjesma Havaja“ je film s četiri glavna lika – tatom, mamom, bratom i sestrom. Sestra je gej i pitanje njenog prihvaćanja je motor koji pokreće film, ali svaki od likova ima svoje tajne i svoje različitosti zbog kojih se ne osjeća prihvaćen od ostalih članova obitelji. U tome je draž ovog filma, jer gejstvo stavlja u širi kontekst u kojem će svaki gledatelj moći prepoznati sebe. I to se dogodilo od prvog momenta, iako su ljudi došli gledati film o gej tematici, na izlazu vam nitko ne bi rekao da je to gej film, nego da je to obiteljski film. I onda bi ga preporučili dalje.
Postoji li šansa da tvoj film bude prikazan na nekoj televiziji u Hrvatskoj?
Postoji. Hrvatska je prilično napredovala po pitanju javne percepcije gej tematike. Ne kažem da je homofobija iskorijenjena i da nećete čuti gomilu gluposti i uvreda na račun gejeva, ali društveno to više nije prihvatljivo ponašanje i mediji teme obrađuju objektivno, a ne skandalozno. Kad sam 2002. godine radila kampanju za gej prava „Ljubav je ljubav“, tada nam je hrvatska televizija odbila prikazati spot iako nije bio osobito provokativan. Danas s HRTom ne pregovaram o tematici, nego o cijeni.
Dana Budisavljević
Dana Budisavljević je rođena u Zagrebu 1975. godine. Diplomirala je filmsku i televizijsku montažu na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti. Radila je kao montažerka, rediteljka i producentkinja kreativnih dokumentarnih filmova i TV serija. Pet godina je radila za dokumentarni filmski projekt Factum kao pomoćnica, a kasnije i kao zamenica direktora Nenada Puhovskog s kojim je 2005. pokrenula ZagrebDox. S kolegicom Olinkom Višticom 2006. je osnovala filmsku i umetničku produkciju Hulahup.
Filmografija:
Dianina lista (2011),
Nije ti život pjesma Havaja (2011)
Mijenjam svijet (2007-2011)
Veliki brodolomi u Jadranu (2006-2007)
Sve pet (2005)
Film ‘Sve pet’ osvojio je Grand prix na Danima hrvatskog filma, posebnu nagradu za ljudska prava na Sarajevo Film Festivalu, a prikazan je na IDFA-i i mnogim drugim festivalima.