Jednom davno bili smo izbrisani iz istorije. Sada mi stvaramo istoriju. Uvek kada se pojavi holivudski film koji obrađuje gej tematiku on najčešće zadobije medijsku pažnju iz pogrešnih razloga. U Americi, zemlji u kojoj je započelo oslobađanje gej zajednice, aktivisti ne gledaju blagonaklono na to kako se LGBT zajednica prikazuje na velikom platnu. U osamdesetim godinama organizovani su ulični protesti zato što je film Cruising implicirao kako svi homoseksualci vole sadomazohizam. Na holivudski prvi veliki film o HIV-u Philadelphia bacano je drvlje i kamenje zato što se strejt glumci koji su igrali uloge gej ljubavnika (Antonio Banderas i Tom Henks) u filmu nisu ni jednom poljubili. Sada organizacije pozivaju na bojkot filma Stonewall zato što u glavnim ulogama ne prikazuje istorijske ličnosti koje su navodno imale učešća u ovom događaju. Negodovanje postoji uprkos tome što film prikazuje izmišljenu priču inspirisanu stvarnim događajem.
Varnica koja je zapalila celu ovu diskusiju bio je trejler filma koji je objavljen početkom avgusta. Dan nakon što se trejler pojavio jedan sajt je objavio kako „LGBT zajednica nije zadovoljna novim belačkim filmom o Stonewallu“. Autorka teksta zaključuje kako trejler sugeriše da je prvu kamenicu te letnje noći 1969. godine bacio „mladi, plavi, beli muškarac (njegovu ulogu tumači mladi britanski glumac Džeremi Irvin). U tekstu se dalje navodi kako je „većinsko mišljenje“ da su pobunu započele transrodne obojene žene i buč lezbijka. Ubrzo nakon objavljivanja članka pojavile su se dve peticije koje su pozivale na bojkot filma kada se bude pojavio u bioskopima. Jedna od ove dve peticije je imala više od 25 000 potpisnika. Trejler je na YouTubeu imao više od 1 500 komentara od kojih je tipičan izgledao ovako: „Ovo je sranje. Kako bi bilo da se fokusirate na prave istorijske ličnosti, a ne na nekakvu čisto belu igračkicu koju ste napravili?“
Roland Emerih, deklarisani gej režiser ovog filma odgovorio je nezadovoljnim aktivistma: „Kada ovaj film, u čiji nastanak sam uložio svu svoju ljubav, konačno dođe u bioskope publika će moći da vidi veliko poštovanje prema stvarnim aktivistima koji su bili tamo, uključujući Maršu P. Džonson, Reja Kastra, Silviju Riveru i ostale hrabre ljude koji su inicirali pokret za građanska prava koji i danas traje. Mi smo svi isti u borbi za prihvatanje.“
Ulje na vatru je dolio pisac Lari Kramer, koji je imao jednu od vodećih aktivističkih uloga u borbi protiv HIV epidemije tokom osamdesetih godina, kada je podržao Emeriha. „Ne slušajte ludake“, napisao je Kramer. „Iz nekog razloga postoji grupa ‘aktivista’ koji insistiraju na održavanju slike o sopstvenoj važnosti koju su imali tokom pobune. Na žalost, čini se da niko nije ostao u životu ko bi mogao da kaže ‘nije se sve baš tako desilo’.“
Kramer je, svakako, u pravu kada je u pitanju jedna stvar. Mi zapravo veoma malo znamo o jednom od najznačajnijih događaja iz gej istorije. Neosporno je kako je policija tog 27. juna 1969. godine upala u njujorški gej bar koji se zove Stonewall Inn. Kada su neki uzvratili udarac usledilo je šest noći uličnih nemira. Manje od mesec dana kasnije, 31. jula, trideset i sedam žena i muškaraca osnovalo je Gay Liberation Front. Njihov radikalni manifest, koji je zagovarao jednaka prava za gejeve i lezbijke, proširio se kao šumski požar. Do kraja te iste godine širom Amerike niklo je niz podružnica ove organizacije. Bez sumnje je da građanska prava u kojima LGBT Amerikanci danas uživaju vode direktno poreklo iz Stonewallske pobune. Ali zašto je policija izvršila raciju? Ko je te prve noći bio tamo? Ko je kome šta uradio? Mišljenja se razlikuju. „Kao i kod mnogih drugih simboličnih događaja“, kaže istoričar Džesi Montegudo, „Istina o Stonewallu leži sakrivena između mitova i legendi.“
Nikada nećemo saznati šta se zapravo desilo u Njujorku te letnje noći 1969. godine zato što novine ceo događaj nisu smatrale vredne većeg pomena. Ovo ne iznenađuje jer se zapravo nije radilo o nečemu važnom. Racije u kafićima i klubovima su se događale svakodnevno. Bilo je to i doba brojnih nemira od kojih su neki bili daleko veći od gužvice oko Stonewalla. Ne samo da nije bilo televizije koja bi pokrila događaj već je jedva bilo nekog fotografa. Britanski mediji, na primer, su o ovoj pobuni pisali tek deset godina nakon što se dogodila. Tada je gej pokret već uveliko započeo, ali obični gej ljudi i dalje nisu ništa znali o Stonewallskoj pobuni.
Ovo ne znači da bi trebalo potceniti ovu pobunu. Ona je značajna kao deo gej nasleđa i tekovina onoga kako mi vidimo sebe. Nije važno u koliko gej klubova je policija upadala i koliko se LGBT ljudi bunilo protiv nasilja koje su trpeli od strane heteroseksualaca pre Stonewalla. Pobuna kod Stonewalla je započela dugačak proces promene svesti američke javnosti u pogledu gej prava. Decenijama posle toga, možda se desilo a možda i ne, scena u kojoj drag kraljica ispred Stonewalla udara policajca svojom torbicom (ili ga gađa pudrijerom) simbolizuje momenat kada je odnos snaga u društvu počeo da se menja. To je gej varijanta scene kada se Emili Dejvison baca pod konja kralja Džordža ili kada Roza Parks odbije da sedne na zadnje sedište autobusa.
Nove teorije o tome zašto se zapravo desila Stonewallska pobuna i dalje izlaze na svetlo dana. Tako je, na primer, 2004. godine policajac Frenk Toskano izašao sa tvrdnjom kako on zna pravu istinu. Ispostavilo se da je zapravo imao filmski scenario koji je želeo nekome da proda. Činjenice o Stonewallu? Odlučite sami. Premda se ovaj događaj desio ljudima koji ga se i dalje sećaju mi o njemu raspravljamo kao o antičkoj istoriji.
Klub Stonewall Inn su držali mafijaši. Tako je to bilo u vreme kada je homoseksualnost bila ilegalna. Zvaničan razlog za raciju bio je taj što je postojala sumnja da se u klubu prodaje alkohol bez dozvole. U knjizi The Gay Militants autor Don Til iznosi drugačije gledište. On smatra kako razlog racije nije bila prodaja alkohola bez dozvole. Stonewall Inn je već tri godine radio samo nekoliko blokova dalje od lokalne policijske stanice. Don Til tvrdi kako nije bilo šanse da policajci ne znaju sve o poslovnoj politici tog bara. On smatra da je pravi razlog za raciju bila „zakletva“ novog šefa policijske stanice kako će proterati pedere iz tog dela grada.
Druga teorija tiče se tadašnjeg gradonačelnika Njujorka Džona Lindseja. Fotograf i tadašnji redovni posetilac Stonewalla, Li Blek Čajlders kaže kako je gradonačelnik Džon Lindsej u očima javnosti bio smatran za osobu koja je tolerantna prema homoseksualcima. Približavali su se novi izbori, a on je želeo da bude ponovo izabran. Zato je morao da pokaže da i nije tako gej-frendli kako bi zadobio poverenje i glasove konzervativnijih glasača. „Upadali su u sve klubove i kockarnice, zatvarali su ih na nekoliko večeri ili sati, a posle ih ponovo otvarali“, kaže Čajlders. „Nije to bilo ništa važno. Samo se desilo da je Stonewall bila kost koja im se zaglavila u grlu.“
Jedan od mogućih scenarija jeste onaj kako je policija te večeri oslobodila sve goste klube bez optužbe, osim grupe drag kraljica, koje mnogi komentatori danas opisuju kao transrodne obojene žene (Šta god da su bile u to vreme je bilo zakonom zabranjeno da se u javnosti nosi odeća suprotnog pola). One su već bile umorne od stalnih hapšenja. U danima koji su prethodili ovoj večeri policija je vršila racije u mnogim drugim gej klubovima. Kada je marica došla da pokupi ove ljude u ženskoj odeći gomila gej dečaka se okupila da gleda. Drag kraljice su te momke počele da guraju ka policajcima koji su se povukli u klub i pozvali pojačanje. Kada je pojačanje došlo oni su rasterali okupljenu masu.
Prvi novinski izveštaj koji se pojavio samo sat nakon celog događaja govorio je kako je policijska racija izazvala pobunu u kraju. Članak je opisivao kako je „stotine prisutnih ljudi vikalo ‘Gay power’. Dan kasnije je o ovom događaju izvestio i New York Times koji je tvrdio da je u neredima koji su trajali 45 minuta učestvovalo četiri stotine ljudi (kasnije procene su iznosile brojku od dve hiljade ljudi).
Sunday News je pisao da „kada su policajci počeli da izlaze iz kluba gomila je počela da na njih baca stvari. Prvo su koristili novčiće. Onda su projektili postali mnogo teži – kaldrma i iščupani parking satovi. Jedna grupa je pokušala da prevrne policijski kombi. Prozori su polupani.“
Dok se priča o ovome širila gradom organizovano je novo okupljanje ispred Stonewalla. Demonstracije su bile predvođene gej navijačicama koje su pevale „Mi smo Stonewall devojčice, imamo kosu na loknice, nemamo gaćice, vidite nam stidne dlačice!“ Kada su okupljeni ljudi pokušali da se prošetaju Christopher Streetom u tome ih je sprečio kordon specijalnog odreda policije. U ponedeljak su novine izveštavale kako su demonstracije prekinute oko četiri sata ujutru i kako je bilo uhapšenih ljudi.
Demonstracije su se nastavile sve do četvrtka. Navodno je to poslednje protestno okupljanje bilo izazvano homofobičnom naslovnom stranicom novina Village Voice. Prvi nacionalni magazin koji je pisao o ovom događaju bio je The Advocate. U svom septembarskom broju ovaj časopis je objavio tekst sa naslovom „Prva gej pobuna“. Pomalo čudan naslov za magazin koji je dve godine ranije ponikao iz pobune koja je započela u jednom gej klubu u Los Anđelesu.
Nedelju dana kasnije Sunday News ponovo piše o ovim događajima. Sada, međutim, protestu posvećuje unutrašnje stranice. „Bez upozorenja ‘Queen Power’ je eksplodirala u svom besu gej atomske bombe“, pisalo je u tekstu. „Kraljice, princeze i dvorske dame počele su da bacaju sve što su mogle da dohvate svojim nalakiranim noktima. Šnale, pudrijere, viklere, karmine i sve što fatalne žene koriste kao projektile poletelo je ka policajcima. Ljupki ljiljani iz doline postale su biljke mesožderke iz džungle.“ Redakcija novina je dala na značaju drag kraljicama i transrodnim osobama u Stonewallskoj pobuni iako u pomalo homofobičnom tonu.
U Velikoj Britaniji Gay Liberation Front imao je svoj inicijalni sastanak već u oktobru 1970. godine. Osim veoma uskog kruga koliko je gej ljudi iz Londona u to doba znalo za Stonewall? Prvo spominjanje Stonewalla sačuvano je u jednom broju magazina Time Out iz 1979. godine. Autor tog članka kaže kako i dalje imamo samo maglovita saznanja šta se zaista desilo u Stonewallu te noći. U komentarima na trejler filma Stonewall niko se ne osvrće na raniji film istog naziva iz 1995. godine. Kao i Emerihov film i u ovom slučaju je u pitanju fikcija (bazirana na romanu) bez ikakvog osvrtanja na obojene trans žene i gotovo ni spomena o lezbijkama. Uprkos tome ovaj film je dobio ovacije na premijeri i nastavlja da prikuplja dobre ocene na IMDB-u. Pokušao sam da pitam Rikija Blera scenaristu ovog filma koliko je istraživao junake koji se pojavljuju u filmu, ali je on ljubazno odbio bilo kakav intervju u slučaju da naš razgovor skrene na temu o Emerihovom filmu. „Ne želim da zauzme kritički stav prema umetničkom ostvarenju sa čijim sadržajem nisam upoznat“, napisao mi je u odgovoru. „Voleo bih da film bude veliki hit i da razbije barijere koje zaustavljaju naše pojavljivanje u mejnstrim medijima.“ Veoma se malo govori i o dokumentarnom filmu Stonewall Uprising iz 2010. godine koji je baziran na istoimenoj knjizi Dejvida Kartera.
Mislim kako bi trebalo da poslušamo savet Rikija Blera i da ne otpisujemo film koji još uvek nismo pogledali. Niko ne zna ko je bacio prvu ciglu. Možda je to bila obojena transrodna žena. Možda je to bio mladi, plavi, beli muškarac. Trebalo bi da gajimo nadu kako će film Rolanda Emeriha slaviti naš trijumf nad predrasudama i ugnjetavanjem i da će celokupni spektar LGBT ljudi koji su učestvovali u pobuni biti prikazan u filmu. To je ono što je važno.
Epilog: Film Stonewall doživeo je pravi fijasko tokom prvog vikenda prikazivanja u Americi. Zaradio je ukupno 112 414 dolara u 127 bioskopa u kojima je bio prikazan.
Piše: David McGillivray